NASLOVNICA RJEČNIČKA BAZA PRETRAŽIVANJE RJEČNIČKE BAZE UPUTE O ČITANJU RJEČNIČKE BAZE IZVEDENI OBLICI POVIJEST HRVATSKOGA JEZIKA FONT LIBERSINA
   
 
PRIKAZ NATUKNICE:

Uključi padajuću listu za pomoć pri izboru riječi.
 
OSNOVNI GRAMATIČKI PODACI
DEFINICIJA
SINTAGMA
FRAZEOLOGIJA
ONOMASTIKA
ETIMOLOGIJA
 
PREUZIMANJE FONTA LIBERSINA©


     
Hrvatski jezični portal

Joanne DERKOOSZ

Genius patriæ

Zagrabiæ, Typis Francisci Suppan 1832.

[Ivan DERKOS, Genij domovine, pretisak, Matica hrvatska, Karlovac 1996]

- str. 18–21

Descendam modo ad essentiale, ut ego puto, objectum ejus, quod est lingva patria, ejusque cultura et perfectio; cujus et utilitatem et media exponere adnitar.

Penes conatus Hungarorum in lingva sua perficienda enormes, et torrenti potius, quam illi modo, quo musa amari vult, simillimos, facile dubium aliquod cuipiam subversari potest, an nos jus quodpiam habere possimus ad perficiendam vernaculam nostram Dialectum; ex eo, quod salus publica sit meta illa, ad quam non tantum Hungaria stricte sumpta, sed et tria hæc Regna pro viribus contendere debeant, inter multa autem media lingvam Hungaricam unum ex præcipuis esse vehiculis. Hæc et talia argumenta per quemvis elidi posse, nullus dubito; quapropter nec de insufficientia ejus ad salutem publicam quidpiam conferendi (ut per id refutetur dictum illud »inter mulla autem media lingvam Hungaricam unum ex prœcipuis esse vehiculis«), quam ipse unus Hungarus in opusculo cum titulo »aliquid circa lingvam Hungaricam« ad evidentiam deduxit, exponere, cum extra sphæram sit meam, suscipio. Unicum circa punctum hoc notabo, nobis 1-mo non tantum nullam hucadusque inesse obligationem, quidpiam ad culturam lingvæ Hungaricæ conferendi; verum 2-do nobis expressum adesse Jus, nostram Dialectum colendi perficiendique.

Veritas primi puncti mox stabiliti patet vel ex conjuctione Croatiæ cum Hungaria, facta anno 1102., in qua conditio illa supramemorata, »ut omnes teneant suum pacifice et quiete« adjecta est. Jam vero lingvam latinam tum Dicasterialem apud Croatas fuisse, testantur omnia Diplomata, Privilegia, aliaque scripta publica per Lucium aliosque producta. Ergo pertinebat lingva latina ad proprietatem Croatarum. – Utrum vel alicubi in Documentis antiquis invenitur conditio illa, in quam Croatæ tempore illo consensissent, quod lingvam, quam Hungaris lubuerit Dicasterialem facere, assumpturi sint? – Utrum penes Conditionem »ut omnes teneant etc.« expressam, alia ei adversa prudenter supponi potest? Serius autem nulla lata est lex, quæ jugum hoc ipsis imposuisset; imo insultus omnes, quos in puncto hoc inde ab anno 1790 experitur, strenue hucadusque retudit, eisque omnem pro futuro ademit vim anno 1805. quo Status et Ordines Regnorum Croatiæ, Dalmatiæ et Slavoniæ congregati, condiderunt Statutum, ut in gremio eorum negotia publica non alia quam latina lingva (Hungarica proin pro perpetuo exclusa) pertractentur. Statutum hoc secundum inviationem art. 120. 1715. Suæ Majestati Sacratissimæ pro benigna Ratificatione substratum per Suam Majestatem Sacratissimam mediante Benigno 6-ta Februarii 1806. edito Rescripto clementissime confirmatum est.

Thesis secunda, utpote, quod Incolis Regnorum Croatiæ, Dalmatiæ et Slavoniæ Jus competat, negotia omnia circa vernaculam suam lingvam suscipiendi, proinde illam perficiendi, verificatur per Art. 58. anni 1791. per quem Statibus et Ordinibus Regnorum Croatiæ, Dalmatiæ et Slavoniæ Jus, negotia sua municipalia in generalibus Congregationibus suis pertractandi, jam partim ex antiquissimo usu, partim Constitutionibus Regni Slavoniæ 1492 et 1538 corpori Juris, et Protocollis Regnorum horum insertis, alioquin firmissimum, tantum confirmatum est; jam vero ad Negotia municipalia Lingvam quoque Patriam pertinere, quis neget? Cumque SS. hi, et OO. Negotia hæc municipalia in Optimum nonnisi Regnorum horum dirimant, lingvæ vero cultura vernaculæ Optimum hoc potenter promoveat; patet, cur justi sint anticipati conatus jam moderni, cur item justissimi sint futuri, quiqui suscipientur.

Neque ex Statuto illo municipali 1805 lato, »quod lingva tantum latina in hisce oris Dicasterialis esse possit« deducere fas est, Patriotismo, quoad lingvam vernaculam, struem opponi fortem; cum dignitate Dicasterialitatis pro modo excludatur, sicque vectis potens illam perficiendi fractus jaceat.

Evectio namque cujusvis lingvæ ad dignitatem Dicasterialitatis adeo potenter, ut multi opinantur, ei vere non patrocinatur. Ubi enim habemus exemplaria, quibus clauduntur ea, quæ Cicero in Senatu loquebatur? – Tenerentne gressum eundem cum orationibus, Epistolis, aliisque ejus lucubrationibus eruditissimis? Et didicitne Cicero hanc facundiam, hunc ornatum, hunc leporem, quem libri ejus manifestant, in Curia? vel vero in Cabineto suo privato inter sudores diurnos nocturnosque?

- str. 22–25

Uno loquuntur Eruditi ore, lingvæ culturam æquali cum nationis ipsius cultura progredi passu. Neque infundate. Ad culturam enim Tui requiritur, ut conceptus de Entibus in nexu tecum existentibus, habeas claros et perspicuos*, cumque præcipuus conceptuum usus consistat in communicatione literaria, vel vulgari, hæcque signis nonnisi externis, quæ sunt termini seu vocabula, sit possibilis, patet, eodem labore adaptari debere ipsos terminos conceptibus, quo ipsi componuntur et purificantur conceptus. At cum non omnis nostrum habeat spiritum Philosophicum, quo conceptum ipsum a termino suo abstrahere, ambosque seorsive coordinare possit, verum plurimi ob defectum possibilitatis abstractionis ipsum terminum habeant pro Conceptu; ideo si terminum ipsi modificant, et adaptant, perficiunt per id ipsum etiam conceptum, necessario ergo conjuncta est perfectio terminorum apud potioritatem populi cum ipsa conceptuum cultura; atqui hæc necessaria est pro cultura tum Intellectus, tum voluntatis, ergo eodem urgetur pondere etiam necessitas culturæ terminorum, seu lingvæ.

- str. 38–43

Propono ego conjunctionem trium horum Regnorum; Croatiæ, Dalmatiæ et Slavoniæ, quoad Subdialectos suas Quantum fulmen cadit ex ore meo pro multis! quot exhorrescent ex his paucis vocibus! at respondeo ego ad id cum I. I. Rousseau.**

Der Buchstab tödtet, aber der Geist macht lebendig; beherrschet die Meinung, damit ihr herrschen könnet durch die Meinung . – Exponam, quamvis etiam perbene norim, haud multos mihi propterea faciem ostensuros amicam. At solatio sunt mihi verba illa, quæ legi in Wandsbecker-Bothen »Wenn du den Trieb zur Wahrheit im Menschen nicht ehren willst, was hat er denn noch, das du ehren mögest? « Per conjunctionem hanc intelligo ego unionem trium Dialectorum, quas loquuntur tria haec Regna, in unam lingvam, non popularem, sed eruditam, literariam, qua scientiæ et artes, scripta periodica, et rhapsodica ab eruditis legerentur et scriberentur. Ut autem conjunctio hæc non in mente mea resideat, sed etiam realiter in effectum deducatur, evincere debeo ejus possibilitatem, utilitates, et necessitatem, per partes.

Aggredior possibilitatem evincendam sequentibus:

Regni moderni Dalmatiæ, quod in quatuor Districtibus, Ragusano nempe, Jadrensi, Cattarensi, et Spalatensi circa 400,000 incolarum numerat, Dialectus, nisi scissiones tres, nempe in Ragusanam, (quæ dicit: piso sam, reko sam, isho sam) Dalmaticam propriam, (quæ dicit: pisal sam, rekal sam, ishal sam) et Narentanam (pisa sam, isha sam, reka sam) alioquin valde exilem producentes discrepantiam, consideraveris, est per omnes regni partes eadem, estque Serbicæ Dialecto ex potissima parte conveniens »Die Sprache der Dalmatiner, ist mit einigen Abweichungen die serbische Mundart. Diese Abweichungen betreffen vorzüglich die Aussprache des Vocals i, statt je, und e, lipo statt lijepo, von lepo, divojka statt djevojka von devojka, und einige von den nächsten Nachbarn (Venetianern) entlehnte fremde Wörter.« Hæc eadem Dialectus Dalmatica convenit eodem modo ipsi Dialecto Slavonicæ et Croaticæ in Confinio militari. »Wirft man einen Blick auf die Länder, die von den Dalmatinern, Kroaten und Slavoniern bewohnt werden, und hält sich bloss an ihre Namen, so sollte man glauben, dass man hier mit drei verschiedenen Stämmen, den Dalmatinern, den Kroaten und Slavoniern, und ebenso vielen slavischen Mundarten zu tun habe: allein die Gesschichte und Erfahrung der Sprache leugnen diese getrennte Existenz der drei Stämme, und Mundarten. Das slavonische in dem Königreich Slavonien ist keine besondere slavische Mundart, sondern nur eine Nuance der serbisch-dalmatinischen.«

Item alibi »Zuvörderst sind die Dalmatiner und heutigen Slavonier, so wie die Rugusaner, und Bosnier nach aller Geschichte und Erfahrung Slawen Serbischen Stammes.« Ergo sunt sibi hæ Subdialecti similes, cum sint tertiæ, utpote Serbicæ similes.

Subdialecti proinde hæ duæ (Dialecti enim non sunt) absque magna conjungi possunt immolatione partium dissonarum, ipsis adhærentium. Discrimen, quod intercedit, maximum invenio in eo, quod Slavonica aliquas habeat turcicas, Dalmatica autem Italicas voces; abjectis proin his (quis autem non abjecerit id, quod suum non est, ne hoc suum illo inficiatur) flexiones nominum et verborum brevi congruent.

In regno Croatiæ conjungendo jam plures difficultates experiundæ sunt. Croatia dividitur in civilem et militarem, prior et quoad extensionem territorialem, et quoad numerum incolarum minor est posteriore; in militari parte Dialectus, proprie Subdialectus, est Slavonicæ et Dalmaticæ simillima »Die Bewohner des wahren (alten) Kroatiens in Süden der Kulpa, die Kroaten, sollten für einen besondern Stamm gehalten werden, während nach mehrerer Erfahrung die Sprache in diesen Gegenden weder in Grammatik noch in Lexicon sich bedeutend genug von der Serbischen der Dalmatiner (folglich auch der Slavonier) unterscheidet Schaffarik.« Conjunctio proin etiam hujus Districtus in re literaria est facillima; at quid Croatia Provincialis, quæ tribus tantum tribuit sedem Comitatibus, cujus populus summum ad semiquartam centuriam millium ascendit; cujus Dialectus variat a reliquis præmisis, et propius accedit ad Dialectum Vendicam, seu Carniolicam »Der Provincial-Kroate aber gehört der Sprache nach zu den Windischen Slowenzen; dem zufolge ist die Sprache der heutigen Kroaten, die im militär-Kroatien aber mit der Slowenisch-Windischen Mundart zusammenzählt, allenfalls nur eine schwache Nuance dieser beiden, keineswegs aber ein für sich bestehendes Dialekt.«

Si ergo Croatia suam Nuance excolere vult, debet se cum utraque parte conjungere, militaris nempe cum Slavonitis et Dalmatis, civilis autem cum Vendis (conjungere autem hic non intelligo, quasi utraque Croatiæ pars suam Subdialectum deponere, et alterutram harum assummere deberet).

- str. 44–46

Utilitas, quæ ex conjunctione Regnorum horum in Subdialectis suis fluxura est, multiplex certe est.

  1. Principium illud Schlötzerianum »Vires unitœ agunt« etiam hic, sicut et ubique, potentissimum aget vectem in omnibus gravaminibus et obstaculis; collationes enim privatæ benignæ in communes literarias indigentias, sine quibus nihil effici posse tot et tantorum docent exempla populorum, ut ipsi adeo Principes largas in hisce porrigere necessitarentur manus, facilius ferri, copiosioresque conflari poterunt.
  2. Qui scribendis'se accingerent operibus tam voluminosis, quam et minoribus, imo et diurnis, tanta producet certo certius copia; utpote milliones hominum; hacque directum opus via ob æmulationem, necessario consecuturam, spem Patriotarum, exspectationem vero aliorum Slavorum fallere nequibit.
  3. Ipsa distractio copiosiorum etiam operum facilior, distributioque sumptuum impensorum inter emptores frequentiores faciet et scribentibus typum faventiorem, et legentibus commodiorem co-emptionem. Copia enim sublevat debilem.
  4. Hos inter musa nostra locata limites frequentius coli, lætius exultare, omnia vividius florere incipient. Imo aliunde etiam adducet nobis fervidos discipulos, adducet Serbianos in Hungaria distractim habitantes; imo nec ipsa Serbia turcica arcebitur cum tempore literarium nobiscum servare commercium; ejus enim dialectus, ut supra dictum, haud discrepabit attunc a communi trium horum Regnorum lingva literaria in tantum, ut libri illorum a nobis commodissime intelligi haud valerent.

Ipsam adeo necessitatem adesse conjunctionis Regnorum horum, paucis et forte validis proponam argumentis.

Necessarium his temporibus evasisse, lingvam excolere suam, partim ex consideratione status literarii Europæ, partim ex præcedentibus, huc retrahendis, perspicere est.

Quanta damna et tristia consectaria Isolatio et scissio in partes ferat, facile est perspicere. Partes omnes in hisce tribus regnis, si se porro quoque isolaverint, quid producere poterunt? id quod vires producunt debiles; id est, aut parum aut nihil.

- str. 50

Qui autem inceperis, mutationes quaspiam instituere, lente procede, ne propera, decades annorum requirentur ad id. Neque puta, te omnia ex Slavonico et Dalmatico pro bonis assummere posse et debere; nequaquam, etiam illi debebunt multa nobis cedere, nec illorum sunt omnia bona; imo multa inveniuntur in illorum Dialecto pejora, ac apud nos sint. Ideo dico, et moneo, lente procedere, ne pro lapillo arenæ detur gemma. Non desine, qui incipis, solatio sint tibi verba, quæ ingeniose æque ac juste depromsit D. Schaffarik in sua Præfatione ad literaturam Slavicam pag. IV. »So wie jetzt die Sachen stehen, bleibt der höher strebende Slavische Jüngling, in dessen Brust durch Zufall oder Fügung die Sehnsucht nach tieferem Erfassen seiner Muttersprache erwacht ist, lediglich auf Selbsthilfe, eigenes fortgesetztes beharrliches Studium gewiesen. Es ist aber ein beachtungswerther Zug in dem Nationalcharacter des Slawen, das derselbe, einmal zum höhern geistigen Leben erwacht, und in der Überzeugung erstarkt, dass nur in der Muttersprache wahrhaft schöne Sprach – und Geistesvollendung zu erringen ist, weit entfernt in dem harten Kampfe mit zahl – und namenlosen Hindernissen oft Gegenbestrebungen aller Art den Muth zu verlieren, vielmehr an dem erkannten Kleinod der angestammten Sprache und Volksthümlichkeit nur um so fester hält, und am Ende den Sieg davon trägt. Dieser tiefwurzelnden Nationalliebe der Slawen, die nur tückische Arglist oder neidische Selbstsucht läugnen kann, dient zum vollgiltigen Belege die durch unzählige Thatsachen erhärtete Bemerkung, dass seit einem Menschenalter, und darüber, alle Slawischen Mundarten, selbst diejenigen, die, fern vom Glanze des Hofes und der Grossen, nur noch im Hause Gottes und in der Hütte des Landmanns fortleben, ohne äusserer Begünstigung, in Folge jener innern belebenden Kraft, in stillem, aber desto sichererem Fortschreiten begriffen sind. Der gute Samen, den hochherzige vaterländisch gesinnte Schriftsteller äussern, findet schon seinen weichen, befruchtenden, dankbaren Boden, und obwohl der Freund von der Nacht seite nicht müssig ist, Unkraut dazwischen zu streuen, so erhebt sich doch das Herz zu der tröstlichen Hoffnung, dass der grosse Tag der Ernte mit der Scheuer für den Weitzen, und dem Feuer für das Unkraut nicht ausbleiben wird.«

Medium generale, ut videre est, obtinendæ culturæ in Dialectis nostris, nempe conjunctionem hic statuebam! Quæ autem essent specialia media, missum linquo; partim quod eadem sint, quibus et aliæ nationes usæ fuere in puncto hoc, partim item, quod immaturo et incompetente proponerentur tempore.

Prijevod:

- str. 66–68

Prelazim sada, kako mislim, na bitan predmet patriotizma: što je materinji jezik, njegovo gojenje i usavršivanje; a nastojaću izložiti korist i sredstva.

Uz izvanredne pokušaje Mađara oko usavršivanja svog jezika, mnogo sličnije bujici nego onom načinu koji znanost traži, lako bi gdjetko mogao posumnjati da li mi možemo imati kakvo pravo usavršavati svoj domaći dijalekat; po tome, što je državno blagostanje ona meta ka kojoj treba da smjera ne samo Ugarska u užem smislu već i ova tri kraljevstva. Prema svim silama između mnogih sredstava mađarski je jezik jedan od najglavnijih putova. Nipošto ne sumnjam da ovaj i tomu slične argumente može svatko pobiti. Zato neću da razlažem niti o nedostatnosti toga jezika (t.j. mađarskoga) za blagostanje državno (da se time pobiju ove riječi: »između mnogih sredstava mađarski je jezik jedan od najglavnijih putova«), koju nedostatnost je sam jedan Ugrin, u djelu pod naslovom »Nešto o jeziku ugarskom«, dokazao, jer je to izvan područja moga. O ovoj ću točki jedino spomenuti:

1. Ne samo da nismo do sada ništa obavezani da gojimo ugarski jezik, pače

2. Mi imamo izraženo pravo da naš jezik gojimo i usavršujemo.

Istina ove prve točke jasno se vidi iz druženja Hrvatske s Ugarskom, učinjena 1102, u kom je dodan onaj spomenuti uvjet: da svi zadrže svoje u miru i pokoju.

Doista je već tada latinski jezik bio kod Hrvata sudbeni; to potvrđuju sve isprave, povlastice i drugi državni spisi, izneseni po Luciju i po drugima. Dakle je bio latinski jezik svojina Hrvata. Da li se gdje u starim dokumentima nalazi onaj uvjet na koji Hrvati u ono vrijeme pristadoše: da su jezik koji su Mađari odlučili učiniti sudbenim – nakanili primiti?

Da li se kod uvjeta: »da svi zadrže svoje u miru i pokoju« može drugo što njemu protivno razložno suponirati?

Kasnije nije ni jedan zakon predložen koji bi im ovaj jaram nametnuo, pače je sve navale što ih je u tom pitanju ta stvar od g. 1790 pretrpjeti imala, odlučno odbio, te im je za buduće svu snagu oduzeo god. 1805, koje su godine staleži i redovi kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sabrani sastavili statut da se u državnim poslovima ne upotrebljava drugi jezik nego latinski. Mađarski je, dakle, zauvijek isključen. – Statut je ovaj prema čl. 120 god. 1805 podastrt Njegovu Prejasnom Veličanstvu, a 5 veljače 1806 izdanim reskriptom premilostivo potvrđen.

Druga teza, da stanovnicima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pripada pravo da sve poslove vrše u domaćem jeziku, prema tome da ga usavršavaju, potvrđuje čl. 58 godine 1791, po kojem je staležima i redovima kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pravo da svoje municipalne poslove u sveopćim skupštinama obavljaju, koje je već samo po sebi jasno i toliko puta potvrđeno, dijelom već po najstarijem običajnom pravu, a dijelom po konstitucijama (ustanovama) kraljevine Slavonije 1492 i 1537, koje su unesene u zbornik prava i u spise ovih kraljevina. Tko će nijekati da se domaći jezik odnosi također na municipalne poslove? Budući da ovi staleži i redovi u ovim kraljevinama ove municipalne poslove rješavaju samo kako je najbolje, a njegovanje domaćeg jezika ovo »najbolje« silno promiče; očito je zašto su opravdani već moderni pokušaji, zašto će isto tako biti posve opravdani već moderni pokušaji koji god će se poduzeti.

Niti iz onoga statuta municipalnog, predloženog g. 1805, da samo latinski jezik može biti u tim krajevima sudbeni, ne smije se izvoditi da se patriotizmu, što se tiče domaćega jezika, stavlja nasuprot velika zapreka; budući da se isključuje ovako od časti sudbenoga jezika, pa se tako obara moćna poluga za njegovo usavršavanje. Jer podignuće kojega god jezika na čast sudbenoga, zaista ga tako silno ne zaštićuje kako mnogi misle. Ta gdje imademo primjeraka u kojima je sadržano ono što je Ciceron u senatu govorio? Bi li se mogli mjeriti s govorima, poslanicama i drugim njegovim vrlo učenim djelima? Pa da li je Ciceron naučio ovu rječitost, ovu kićenost, ovu milotu koju njegova djela pokazuju, u sudnici? Ili pak u svojoj privatnoj sobici, znojeći se danju i noću?

- str. 68–70

Jednoglasno vele učenjaci da usavršivanje jezika napreduje jednako s obrazovanošću naroda samoga. – A nije to bez temelja. Jer za tvoju obrazovanost traži se da imaš o bićima koja s tobom u svezi žive jasne i razgovjetne pojmove***, premda postoji osobita upotreba pojmova u općenju literarnom ili pučkom. I budući da je općenje ovo moguće samo znakovima vanjskim, kakovi su termini (izrazi) i riječi, jasno je da valja samo izraze mislima istim trudom prilagoditi kojim se same misli zamišljaju i pročišćuju.

A budući da svaki od nas nema duha filozofskoga kojim bi sam pojam od izraza odvojio i oba za se usporediti mogao, a veoma mnogi drže sam izraz za pojam, jer nemaju sposobnosti da ih rastavljaju; zato, ako sami mijenjaju i preudešuju izraz, stvaraju upravo time također i pojam. Dakle je kod pretežnoga dijela naroda nužno dotjerivanje izraza, skopčano baš s usavršenjem pojmova. A ovo je dotjerivanje potrebno za usavršivanje i intelekta i volje; dakle, jednako je važna također potreba dotjerivanja izraza ili jezika.

- str. 78–80

Predlažem spojenje ovih triju kraljevina s obzirom na njihova podnarječja. Kako munja sijeva za mnoge iz mojih usta! Koliki će se zgražati radi ovih malih riječi – no odgovaram na to sa Rousseauom****: »Slovo ubija, a duh oživljuje: Nastojte vladati mnijenjem, da možete po njemu gospodovati.«

Razložiću, premda predobro znam da mi za to mnogi neće prijateljsko lice pokazati. No za utjehu mi služe riječi koje sam čitao:

»Ako nećeš da štuješ u čovjeka nagon za istinom, što preostaje u njemu te bi mogao štovati.«

Pod ovim spajanjem razumijem sjedinjenje triju narječja, kojima govore ove tri kraljevine, u jedan jezik, ne pučki, već obrazovan, književni, kojim bi učeni čitali i pisali znanost i umjetnost, periodična i rapsodična pisma. A da ovo spajanje ne počiva u mojem umu, već da se realno u djelo privede, moram zasebice dokazati njegovu mogućnost, korist i potrebu.

Idem da dokažem kako je to moguće. Dijalekat kraljevine moderne Dalmacije, koja broji u četiri kotara u Zadru, Kotoru i Spljetu do 400.000 stanovnika, ako ne uzmeš u obzir tri podnarječja, dubrovačko (koje veli: piso sam, reko sam, išo sam), pravo dalmatinsko (koje veli: pisal sam, rekal sam, išal sam) i neretvansko (pisa sam, iša sam, reka sam), koja se inače veoma malo razlikuju između sebe, isto je na svim stranama kraljevine, i najvećim se dijelom slaže sa srpskim narječjem. Šafarik veli u književnosti Dalmatinaca: »Jezik Dalmatinaca je uz izvjesna odstupanja zapravo srpski govor. Ova odstupanja se odnose prvenstveno na izgovor vokala, i umjesto je i e, lipo je lijepo što dolazi od lepo, divojka umjesto djevojka od devojka i neke strane riječi preuzete od najbližih susjeda (Venecijanaca).« Ovo isto dalmatinsko narječje sudara se jednako s narječjem slavonskim i hrvatskim u Vojničkoj Krajini.

Govori isti pisac, prije spomenuti: »Bacimo li pogled na zemlje koje nastavaju Dalmatinci, Hrvati i Slavonci i zadržimo li se samo na njihovim imenima, moglo bi se pomisliti da se tu radi o tri različita plemena, dakle o Dalmatincima, Hrvatima i Slavoncima i jednakom broju slavenskih govora: već sama povijest i jezično iskustvo poriču ovakvu odvojenost tih triju plemena i njihovih govora. Slavonski u Kraljevini Slavoniji nije nikakav zasebni slavenski govor nego tek nijansa srpsko-dalmatinskog.«

Po tom se ova dva podnarječja (jer narječja nisu) mogu spojiti bez velike žrtve nesuglasnih česti. Najveću razliku što među njima postoji nalazim u tom, da slavonsko narječje ima nekoje turske riječi, a dalmatinsko nekoje talijanske riječi; zato odbacivši ove (a tko da ne odbaci ono što nije njegovo, da s onim svoje ne natepe) – fleksija imena i glagola brzo će se slagati.

Da se spoji kraljevina Hrvatska, treba više teškoća prebroditi. Hrvatska se dijeli u građansku i vojničku; prva je i pogledom na zemljišni opseg i s obzirom na broj stanovnika manja od druge; u Krajini (vojničkom dijelu) je narječje najsličnije slavonskome i dalmatinskome. »Stanovnici prave (stare) Hrvatske južno od Kulpe, Hrvati, trebali bi se smatrati posebnim plemenom, dok višestruko iskustvo dokazuje da se jezik u ovim područjima ni gramatički niti leksički ne razlikuje dovoljno od srpskoga kojim govore Dalmatinci (prema tome i Slavonci).« (Šafarik)

Po tome je spajanje ovoga kraja u književnosti najlakše; no što je provincijalna Hrvatska, koja daje samo trim županijama sijelo, a ima naroda 200 hiljada? Narječje se njeno razlikuje od ostalih napomenutih, i više se primiče narječju slovenskome (štajerskome) ili kranjskome. »Hrvat iz Provincije Hrvatske jezično pripada Kranjskim Slovencima; sukladno tome je jezik današnjih Hrvata a koji je u vojničkom dijelu Hrvatske zajednički sa slovensko-kranjskim govorom u najboljem slučaju samo blaga nijansa ovih dvaju jezika, nikako samostojeći dijalekt.«

Ako, dakle, Hrvatska želi usavršiti svoju »niansu«, treba da se spoji s obadva dijela, vojnička naime sa Slavoncima i Dalmatincima a građanska sa Slovencima. (Spojiti pak ovdje ne mislim tako, da bi trebalo oba dijela Hrvatske svoje podnarječje da zabace, a jedno od ona dva da prime.)

- str. 81–82

Korist koja će proizlaziti iz sjedinjenja ovih kraljevina u njihovim narječjima, zacijelo je mnogovrsna.

  1. Načelo ono Schlötzerovo »Vires unitae agunt« (»Združene sile rade«), kao što svagdje, tako će i ovdje postati najsilnijom polugom u svim teškoćama i zaprekama, jer će se lakše moći davati i obilatije skupljati dobrovoljni prinosi za opće književne potrebe, bez kojih se ne može ništa, kako pokazuju primjeri tolikih naroda, da su prinuždeni sami vladari u tom darežljivu ruku pružiti.
  2. Toliko će sredstva više no sigurno povećati broj onih koji bi se htjeli dati na pisanje većih i manjih djela, pače i novina, budući da ima ljudi na milijune, i ovim putem upravljeno djelo neće moći, zbog tekmenja, koje će nužno nastati, prevariti nade rodoljuba, niti očekivanja ostalih Slavena.
  3. Samo raspačavanje i najobilnijih djela lakše je, a razdioba velikih troškova među mnogobrojne kupce učiniće piscima tisak ugodnijim, a čitaocima kupnju povoljnijom, jer množina pomaže nemoćna.
  4. Među ove granice postavljena, naša pjesma obilnije će se njegovati, veselije uznositi i sve će živahnije stati cvasti. Pače, od drugih će nam privesti vatrene učenike, privest će Srbe u Ugarskoj rasijane; pače, ni ista Srbija turska s vremenom neće odbijati da s nama podržaje književni saobraćaj; jer njezino narječje, kao što je gore rečeno, neće se razlikovati od općenitog književnog jezika ovih triju kraljevina, da ne bismo mogli njihove knjige lako razumjeti.

Stoga ću ovim malenim i jakim dokazima potkrijepiti da je nužno spojenje ovih triju kraljevina.

Da je u ovo vrijeme potrebno svoj jezik obrazovati, vidi se stranom iz promatranja evropskog književnog stanja, stranom iz predidućega, što valja ovdje iznovice navesti.

Koliko štete i žalosti nosi izoliranje i cijepanje u dijelove, lako se može razabrati. Sve česti u ovim trim kraljevinama, ako se i nadalje izoluju, što mogu činiti? Ono što slabe sile izvedu, a to je malo ili ništa.

- str. 85

Ako si započeo određivati kakve promjene, nemoj se žuriti, zato se traže deceniji godina. Nemoj misliti da možeš i moraš uzeti sve iz slavonskog i dalmatinskog za dobro; nipošto, i oni će nama morati mnogo propustiti; niti njihovo nije sve dobro, pače mnogo se nalazi u njihovom narječju što je gore od našega. Zato velim i opominjem da se polagano ide, da se za kamenčić pijeska ne da biser. Nemoj prestati, ti koji počinješ: za utjehu neka ti budu riječi koje je umno i pravedno iznio Šafarik u svojem predgovoru slavenskoj književnosti:

»Kako sada stoje stvari, upućen je svaki slavenski mladić većeg poleta, u kojega se u grudima slučajno ili sudbinom probudilo čeznuće za dubljim proučavanjem materinskog jezika, samo na svoju pomoć i na svoj neprestan i ustrajan studij. Vrijedna je pažnje ona crta u narodnom karakteru Slavena po kojoj oni, kad se jednom probude k višemu duševnom životu i kad dozori uvjerenje da se samo u materinskom jeziku može postići zaista lijepa savršenost u jeziku i duhu, u teškom boju s bezbrojnim zaprekama i protivnim težnjama svake ruke, ne samo ne gube srčanosti već se spoznatoga bisera, rođenoga jezika i narodnosti, još čvršće drže i napokon pobjeđuju. Ovu čvrsto ukorijenjenu ljubav k narodu u Slavena, koju može nijekati samo podmukla zloba ili zavidljivo samoljublje, potpuno pokazuje opažanje, učvršćeno nebrojenim činjenicama. To je opažanje, da se od jednoga ljudskoga vijeka i dalje sva slavenska narječja, pače i ona koja daleko od sjaja dvorskoga i velikaškoga još samo u kući Božjoj i kolibi seljačkoj žive, bez spoljnih pogodnosti, po onoj unutrašnjoj živoj snazi potiho, ali to sigurnije razvijaju. Dobro sjeme koje plemeniti i patriotički pisci siju, nalazi već svoje meko, plodno i zahvalno tlo. I premda sin tmine marljivo sije kukolj, ipak se srce izdiže do utješne nade da neće izostati veliki dan žetve, s hambarom za pšenicu i s vatrom za kukolj«.

Ovdje sam, kako se vidi, razložio glavno sredstvo da se podigne kultura u našim dijalektima t.j. sjedinjenje! Neću da raspravljam o onom što bi bila specijalna sredstva; jedno poradi toga, što su to ista sredstva koja su i drugi narodi u tome upotrebili; a jedno i stoga, što bi možda bila predložena još prerano i nezgodno.


* Conceptuum enim claritas et perspicuitas est fundamentum Judiciorum, et ratiociniorum.

** In versione Heusinger̕iana de Educatione

*** Jasnoća i prozirnost pojmova osnov je sudova i zaključaka.

**** Rousseau, O odgoju.

 Djelo iznimno važno za oblikovanje preporodne misli o domovini i narodu pri čemu autor znatnu važnost pridaje jeziku. Pravo na upotrebu vlastitoga jezika smatra jednim od temeljnih ljudskih prava. Za Trojednu Kraljevinu zagovara zajednički književni jezik štokavske osnovice jer je štokavica najrasprostranjenije narječje u hrvatskim zemljama.
<< Predhodno poglavlje   Sadržaj   Sljedeće poglavlje >>
KRATICE I ODREDNICE
KRATICE I JEZICI
ZNAKOVI
Kontakti: Novi Liber
  Srce
Riječ dana:
 
  *Da biste ispravno vidjeli sadržaj rječnika, na svom računalu morate imati instaliran font Libersina©. Font možete preuzeti OVDJE. Nakon preuzimanja, font je potrebno raspakirati i instalirati na računalo.